PROZOR U SVET
Dana 13. januara 1888. godine u Americi je osnovano udruženje National Geographic. Osnivači su bili stručnjaci, istraživači i pustolovi.
Već 116 godina National Geographic pripoveda priče o svetu u kojem živimo. Otkriva tajne prirode i živih bića kako bismo ih bolje upoznali, razumeli, zavoleli i na kraju sačuvali.
Žuti okvir je zaštitni znak udruženja National Geographic, koji je karakterističan i za naslovnu stranu Juniora.
TEKST: ELIANA GAVRILOVIĆ
FOTOGRAFIJA: VLADIMIR VUKADINOVIĆ
U proleće 2004. godine počeo je sa radom Dečji klub Narodnog muzeja u Beogradu. Kroz igru i kreativni rad, stručnjaci iz Muzeja upoznaju polaznike Kluba sa umetnošću, istorijom i kulturom.
Septembarski susret odvijao se na izložbi „Protok vremena – voda i Rimljani“, u znaku obeležavanja Dana evropske baštine. Tokom oktobra i novembra članovi Kluba susreli su se sa umetnošću savremenog holandskog umetnika Karela Apela. U decembru Dečji klub se uključio u veliku akciju SAMO ŽIVO DRVO JE DOBRO DRVO. Za vreme zimskog raspusta odvijaće se posebne aktivnosti u Galeriji fresaka i Muzeju Vuka i Dositeja. Postani i ti član Dečjeg kluba Narodnog muzeja! Igraj se i stvaraj!
Na konkurs je stiglo preko 600 radova. Imena deset nagrađenih učesnika objavićemo u sledećem broju.
Tekst: Milica Banković, Leskovac
Društvo za zaštitu životinja ORCA nagrađuje majicama pet čitalaca koji su poslali najzanimljivije radove o svojim kućnim ljubimcima. To su: Milica Banković, Leskovac; Stole Stanojević, Paraćin; David Trajković, Raška; Gala Bončić, Niš i Olga Nikolić, Novi Sad.
5 maca i 6 kuca
Toliko puta smo našli i pomogli raznim žiotinjama da ne znam odakle da počnem. Ali sam se odlučila da pišem o onom događaju koji mi je ostao u pamćenju.
Imali smo mačku Keti i ona se omacila i dobila 5 malih cakanih maca. Sve mace smo zadržali jer su bile male i zaista slatke.
Kada je prošlo neko vreme, mace su malo porasle.
Jednoga dana moja sestra Ana i ja smo čule neko cijukanje u podrumu zgrade naše drugarice. Donele smo iz naše kuće lampu i veoma polako sišle u podrum. Kada smo upalile lampu, videle smo Malu kako leži oko kuca (bilo ih je 6). To je omiljen pas u našoj ulici. Nekoliko kuca je bilo palo u rupu i cijukalo. Pitali smo našu drugaricu čije su to kuce, a ona je rekla da nije čak ni znala da u podrumu ima kuca. Izašle smo iz podruma i pitale naše prijatelje da li neko hoće da čuva male kuce. Niko nije hteo, pa smo moja sestra i ja prenele kuce u naše dvorište. U početku nam roditelji nisu davali da ih zadržimo, ali su posle pristali. Mi smo mislile da će se kuce i mace juriti, ali oni su se vremenom sprijateljili. Dvorište nam je bilo prepuno životinja: 5 maca i 6 kuca! Ali ipak je bilo zabavno jer su se svi lepo slagali i bili prijatelji.
Ja odavno pričam, a svi se samo smeškaju, da ću kad porastem biti predsednik udruženja za zaštitu životinja.
Od kada sam počela da slušam roditelje i sve njihove želje, shvatila sam da i mama i tata imaju dobre želje i misli za mene, samo što su im uvek različite.
Od kada idem u školu, a mnogo je volim, jer se tamo najlepše družim, često me i najbolje drugarice zbunjuju i rastužuju – uvek mi nešto zameraju: ili je njihova simpatija zaljubljena u mene greškom, ili…
Od kada sam dobila brata, maštam da jednog dana imam odvojenu sobu sa vratima na kojima će sa moje strane biti veliki ključ od sobe. Volim ja njega, ali mi mnogo smeta.
Životinje, to su jedina bića koja ne nanose zlo, koja ne zbunjuju već zadivljuju jer su jednostavne, mudre i lepe, i koje ne smetaju iako su vam uvek oko nogu, u krilu, na ramenima ili grudima – one smiruju, zasmejavaju, razgaljuju i iskreno vole. I što je najvažnije – ne zvocaju.
Ovo je čudna zemlja, koja ne vodi brigu ni o deci, ni o starim ljudima, ni o životinjama.
Ali promeniću svet i sve u njemu. Beloglavim orlovima neće više pretiti opasnost od istrebljenja njihove vrste, kao i belim medvedima, šarenoj ptičici kivi, emuima. Devojke će biti ponosne kada budu nosile bunde od veštačkog krzna, ali će biti kažnjavane ako te bunde budu od činčile, nerca, lisice, vidre ili vizona. Neće smeti da nose cipele od krokodilske ili zmijske kože nego će biti srećne imitacijama i što ne krše Zakon o zaštiti životinja.
Kad porastem, svu brigu i ljubav preneću na šume u kojima će zaštićene životinje moći ponovo da se umnožavaju.
Ali to neće ličiti na zoološki vrt (uvek mi je tamo tužno, kao i u cirkusu), već na rezervate sa flašicama punim mleka za bebe lavove…
Da, biće tu mesta za mnogo ljudi dobre volje, pa i posla za one koji znaju da vole.
Najmlađi će takođe moći tu da nađu oazu mira i ljubavi ako ih nemaju kod roditelja ili u školi.
Nasilja neće biti… Uh, videćete, kad porastem biću zaista ambasador društva za zaštitu životinja.
TEKST: AMANDA PRESNER
PLAKAT: uz dopuštenje TARAMOUNT FILMA
Jesi li ikada imao utisak da je tvoja porodica recimo, malo drugačija od ostalih? Možda jesi, ali tvoja verovatno ne poseduje supermoći poput porodice iz novog filma Neviđeni. Porodica Neviđenih mora da izađe iz svog tajnog, povučenog načina života nakon što superzlikovac po imenu Sindrom kidnapuje gospodina Neviđenog.
Superzlikovac
Sindrom je skovao podli plan da kidnapuje gospodina Nevi đ enog po š to je otkrio tajni identitet biv š eg superheroja . Sindrom je u po č etku bio samo sporedni lik u filmu . Ali, p roducenti su ga na kraju toliko zavoleli da su ga unapredili u superzlikovca. U prvobitnoj verziji filma jedan ludi naučnik i njegov zli pajtos trebalo je da budu loši momci, ali oni su na kraju ispali dobri. „Mislili smo da je to malo zbunjujuće,“ kaže Mark Endruz, saradnik na priči.
Sasvim sami
Gospodin i gospođa Neviđeni možda viču jedno na drugo u filmu, ali glumci koji su ih igrali (Kreig T. Nelson i Holi Hanter) nisu čak bili ni u istoj zgradi kada su njihove scene snimane. U stvari, svi članovi glumačke ekipe čitali su svoje tekstove sami u kabini za snimanje. Kasnije, tonci su spojili sve snimljene rečenice da bi stvorili prave dijaloge.
Mrdni se!
Da bi bili sigurni da se likovi pokreću poput ljudi, animatori su snimali sami sebe dok su izvodili scene. Posmatrali su sebe dok su se rvali, skakali i trčali da bi se uverili da su u potpunosti pogodili pokrete i izraze lica. „Publika zna kako se ljudi kreću,“ kaže Endruz. „Nismo želeli da likovi liče na lutke.“